početna opći podaci povijest zgrade i muzeja izložbe aktivnosti povijest grada
POVIJEST GRADA

384. prije Krista Grci osnivaju grad koji je postao moćna samostalna država ( polis ), koja je kovala vlastiti novac, imala svoje radionice keramike i obilovala hranom koju je davalo plodno polje – CHORA FAROU. Parcelacija ovog polja i izgradnja putova, koji ga pod pravim kutovima presijecaju uzduž i poprijeko, bio je značajan graditeljski pothvat antike, a danas je najbolje očuvana grčka parcelacija na Mediteranu. Kada su Parani stigli na Hvar tamo su zatekli snažnu ilirsku zajednicu. Na dnu Starogradskog zaljeva postojalo je njihovo naselje, branjeno dvjema utvrdama – gradinama, i to na sjevernom i južnom brežuljku iznad luke (Glavica i Purkin kuk).

Rimski konzuli Emilije Paul i Marko Livije 219. godine prije Krista, lukavstvom su porazili veliku Demetrijevu vojsku u Farosu.

Grad je ubrzo obnovljen, odsada trajno podložan Rimu.

Natpis iz 2. stoljeća prije Krista, Farska psefizma, govori o poslanstvu Farana na otok Paros i u proročište u Delfima. Spominje se Rimski senat i narod (koji su) prijateljski raspoloženi i dobrohotni prema gradu farskom od vremena predaka.

O životu grada govore natpisi, mozaici, nadgrobni spomenici, kameni reljefi, luksuzna keramika, nakit i novac, villae rusticae u Polju.

U 5. stoljeću kršcanska zajednica u Phariji podiže prvu bogomolju u jugoistočnom kutu grada, u blizini gradskih bedema, na zidovima helenističke kuće, u kojoj se, vjerojatno, samo stoljeće prije zajednica još tajno sastajala.

U 6. stoljeću podiže se nad tom starijom crkvom dvojna bazilika s krstionicnim sklopom - Sv. Mariju / Sv. Ivana.

U 7. stoljeću, nakon pada Salone, glavnog grada provincije Dalmacije, moguće je da su se izbjeglice sklonile u Phariju, kako nas o bijegu Salonitanaca na otoke izvještava kroničar Toma Arhidakon u Povijesti salonitanske biskupije.

Početkom 8. stoljeća kada su Slaveni prodrli do otoka, zatekli su malu romansku zajednicu branjenu bedemima.

Grad je u prvom naletu spaljen, i to se dogodilo najkasnije do 776. godine. O ovoj godini govore nam ostaci izgorenih krovnih greda ranokršcanske crkve Sv. Marije / Sv. Ivana, pronađeni na njenim mozaičkim podovima.

U 10. stoljeću pripadali su Neretvanskoj kneževini - Paganiji.

11. stoljeće je vrijeme stabilizacije političkih prilika i prve veće srednjovjekovne obnove. Popravljaju se u ranoromaničkom slogu dvojne crkve Sv. Marije / Sv. Ivana.

U okolici staroga Farra (Choara, Quarra) podižu se naselja Dol (Veli Dol i Cihalj Dol), Vrbanj i Pitve, svi na rubovima velikog polja, kultiviranog još od antike.

1147. godine u osnovana je Hvarska biskupija.

Tijekom 12. stoljeća oblikuje se prvo rodovsko otočko plemstvo, a 1278. godine dolazi do preseljenje biskupije i upravne vlasti na jugozapad otoka i podizanje Novog Grada.

1278. godine stanovnici grada i otoka, umorni od neprekidnih gusarenja i napada Omišana, ovlašcuju svog biskupa Šimuna da preda otok u ruke Mletacke Republike. U ugovoru s Venecijom obvezuju se sagraditi novi grad na mjestu današnjeg Hvara, gdje je nekada postojala kasnoantička/ranosrednjovjekovna Lisina (Liesna, Lesina), na mjestu pogodnom za zadržavanje i opskrbu mletackih galija na plovnom putu prema Levantu.

Novi Grad se razvija kao komunalno središte, a razvoj mu se ubrzava nakon druge i puno duže venecijanske uprave, koja počinje 1420. godine. Stari Grad ostaje središte najnapućenijeg dijela otoka, onog oko velikog polja.

U narednom stoljeću dolaze dominikanci. 1482. godine redovnik German iz Piacenze, koji je na otok došao u pratnji hvarskog biskupa, Venecijanca, Nikole de Crucibusa, uz pomoć Starogradana podiže samostan Sv. Petra Mučenika.

Uz Tvrdalj renesansnog pjesnika Petra Hektorovića (1487-1572), svoju kuću ovdje ima i pjesnik Hanibal Lucić(1485-1553), oba baštinici najstarijeg plemstva, ali i mnogi novi uglednici hvarske komune.

16. stoljeće obilježila su dva kratka, ali razorna, turska pljackaška pohoda. Prvi su put grad spalili 1539. godine, a drugo pustošenje turske flote pod zapovjedništvom alžirskog namjesnika Uluc Alije dogodilo se uoči Lepantske bitke 19. kolovoza 1571. godine. Spaljene su gotovo sve kuće i crkve i ubijeni su mnogi stanovnici.

Oporavak je bio težak, ali vec krajem 16. stoljeća dominikanci utvrđuju svoj samostan, a godine 1605. stanovnici Staroga Grada počinju podizati novu stolnu crkvu, porušivši ostatke stare katedrale Sv. Stjepana i biskupske dvore.

Stari Grad se tijekom 17. i 18. stoljeća sve više okreće moru, i njegovi brojni kapetani, brodovlasnici i brodograditelji postaju utjecajan društveni sloj. Najprije proširenje Stare Rive, a onda izgradnja zvonika sv. Stjepana 1753. godine, bili su nagovještaji vitalnog Starog Grada u 19. stoljeću. U tom će stoljeću znatno porasti broj njegovih stanovnika (1880. godine ima popisanih 3789 žitelja) i doživjet ce arhitektonsko-urbanisticki preobražaj. Stari Grad kakvog danas vidimo oblikovan je tijekom 19. stoljeća.

Napoleon je 1797. srušio Mletačku Republiku. Tako, nakon kratkotrajne, prve austrijske uprave, nekoliko godina pripadao revolucionarnoj francuskoj vlasti - Ilirskim provincijama maršala Marmonta. U buni protiv Francuza naročito se istakla jedna starogradska porodica. Braća Vranjican, zbog zasluga u buni, dobili su plemičku titulu i kasnije postali jedna od najodličnijih hrvatskih plemičkih porodica – Vranyczany-Dobrinovic. Francuzi su 1811. godine Starome Gradu dali status samostalne općine.

1813. godine otok je postao dio Kraljevine Dalmacije u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Jedno mirno stoljeće u okviru velike monarhije donijelo je Starom Gradu istinski prosperitet.

Vec na kraju 19. stoljeća žiloždera vinove loze nagovijestila je stagnaciju koja će pratiti život ovog drevnog grada u prvoj polovici 20. st. Mnogi su vinogradi propali, a starogradski jedrenjaci izgubili utrku s novim parobrodima. Počelo je veliko iseljavanje u Južnu i Sjevernu Ameriku, a Prvi svjetski rat dodatno je desetkovao osiromašeno stanovništvo. Dok je prethodno stoljeće bilo stoljeće mira, dolazeće 20. bilo je stoljeće rata. Nakon prvog uslijedio je 1941. godine Drugi svjetski rat i onda na kraju stoljeća, 1991. godine Domovinski. Drugi je bio najteži. Više od polovice stanovnika Staroga Grada iseljeno je u prosincu 1943. godine u pustinju Sinaja, u El Shatt. Nakon završetka rata 1945. godine vratili su se u gotovo pusti grad.

Šezdesetih godina 20. stoljeća počinju se graditi hoteli Helios, koji su značili prekretnicu u životu grada. Kada je 1927. godine izgrađeno prvo kupalište na Priku, Društvo za poljepšavanje i unapređivanje Staroga Grada okupljalo je tek malobrojne pobornike nove mode ljetovanja. Danas, većina njegovih stanovnika vjeruje da samo turizam može održati grad i u dvadesetčetvrtom stoljeću njegova postojanja.


na vrh